James Franck

James Franck
Rođenje	26. kolovoza 1882. Hamburg, Njemačka
Smrt	21. svibnja 1964. Göttingen, Donja Saska, Njemačka
Državljanstvo	Nijemac, Amerikanac
Polje	Fizika
Institucija	Sveučilište u Berlinu Sveučilište u Göttingenu, Sveučilište u Baltimoreu Sveučilište u Chicagu Projekt Manhattan
Alma mater	Sveučilište u Heidelbergu Sveučilište u Berlinu
Poznat po	Franck-Hertzov pokus Franck-Condonovo načelo
Istaknute nagrade	Nobelova nagrada za fiziku (1925.)
Portal o životopisima

James Franck (Hamburg, Njemačka, 26. kolovoza 1882. – Göttingen, Donja Saska, Njemačka, 21. svibnja 1964.), američki fizičar njemačkog podrijetla. Doktorirao je (1906.) na Sveučilištu u Berlinu gdje je i bio zaposlen (od 1906. do 1918.). Radio je na Sveučilištu u Göttingenu (od 1920. do 1933.). Godine 1934. emigrirao je iz Njemačke u SAD, gdje je postao profesor fizike u Baltimoreu(od 1935. do 1938.) te profesor fizikalne kemije u Chicagu (od 1938. do 1964.). Bavio se istraživanjima u području atomske i molekularne fizike i fotokemije. Njegov je najpoznatiji rad (izveden u suradnji s G. L. Hertzom, poslije nazvan Franck-Hertzov pokus) prvi dokaz pretpostavke N. Bohra o stacionarnim (kvantnim) stanjima atoma. Za taj rad dobio je s Hertzom 1925. Nobelovu nagradu za fiziku. Osim toga, prvi je formulirao takozvano Franck-Condonovo načelo, koji kvantnomehanički određuje jakost (intenzitet) linija u vrpčastome spektru molekula. Za Drugog svjetskog rata sudjelovao je u Projektu Manhattan. Po njem je nazvan krater na Mjesecu (Franck (krater)).^[1]

1. ↑ Franck, James, [1] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2019.